Ajme, ajme, ajme...već je sredina srpnja, a ja ni riči...A što ćete, ulijenila se, nikakvo čudo. Ljeto je, lijepo je vrijeme (nekim i prevruće, al' neće to dugo zato strpite se :)), pred godišnje odmore opet su mi poludjeli na poslu pa ne znam gdje sam. I onda dođem doma, izvalim se, upalim laptop i...ne da mi se niš' osim jednostavnog surfanja ili blejanja u prazno.

Proslava mature (15 godina) bila i prošla, evo će uskoro i mjesec dana. Bilo je odlično, to onako ukratko. Vidjeti staru raju, smijati se i radovati skupa što smo svi odlično ispali, iako je bilo malo nade da će ratna generacija gimnazijalaca ispast iole kako treba, neprocjenivo... A zavrzlama stara k'o jedan ozbiljan tinejdžer došla je svome kraju jednostavnim potezom. Reži. Strpljenje je došlo kraju i vrijeme je bilo da se neke stvari zaključe, makar i bez nekog smislenog zaključka. Nekad je i oštar rez, najbolji rez, jelte...

Bila mi je i Jaca s malim Edom medom i svojim dragim. I bilo je preeeekratko. Dani bi nam trebali, a ne tri sata. No, svejedno. Njihov posjet mi je uljepšao cijelo ljeto :)

Bućnuh se u Jadran mi najdraži, ove godine krajem lipnja (čak!) po prvi put. Imala sam nešto dana starog godišnjeg (preostalo od neodlaska u ZG u svibnju, šmrc) pa sam to iskoristila za obilazak zubara, oftalmologa i svega onoga što čovjek ne stigne dok radi, jer mu se jednostavno ne da zakazivat preglede tjednima unaprijed. A usput i blaženih jadranskih plaža te lova na trenutke kao što je ovaj na slici. Ahhhhhhh...

Još je desetak dana  do zasluženog ovogodišnjeg odmora koji sam već pomno isplanirala i Bože podrži, prvo par dana Maloga mista (neizbježnog) pa onda tjedan dana zemlje i grada koje obožavam i kojima se vraćam nakon devet predugih godina. Radujem se k'o malo dijete! I obećavam podroban putopis kad se vrnem. Ovaj stari je odavno „outdated“. :)

Nego, Svjetsko prvenstvo. Pobijediše Španjolci, zasluženo. Naime, nije se puno nogometa pokazalo. Više je bilo svega drugoga, a najmanje neke one autentične nogometne atmosfere. Ne znam jesu li to glupe vuvuzele, umor igrača, neki nedostatak želje (osim kod divnih Urugvajaca), užasno suđenje ili štoveć, ali falilo je nekog žara tako tipičnog za ta natjecanja. Ili sam to samo ja ostarila, hehehehehee...

I htjedoh ja još tu nadosirat, da velim po mostarski, al' iskreno toliko je toga već rečeno o ljudskom licemjerju pa mi se ta tema čini nekako prežvakanom i dosadnom za ove ljetne dane, a i već sam pofino slova istipkala... pa ću se poslužit riječima predragog mi imenjaka, Dživa Gundulića, kao poantu priče o ljudima koji drugima vole držat moralne prodike i osuđivat ih radi mizernih gluposti, a onda naprave sto puta goru stvar, i ni ne osvrnu se...prepoznat će se ako nekada pročitaju ovaj tekst. Obje.

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!